srijeda, 22. veljače 2012.

VRATI SE BOGU


Draga braćo i sestre pred nama je sveto vrijeme Korizme,vrijeme kada se postom, molitvom, i dobrim djelima zelimo približiti Bogu. Mnogi ste već vjerojatno odlučili čega ćete se odreći, ali na samom početku ovog razmišljanja postavljam pitanje i sebi i vama da li je u odricanju od nekih sitnica cijela bit korizme, jer korizma treba da nas na neki način pripremi na susret s Uskrslim Gospodinom,da on sami BOG uskrsne u nama,u našem srcu, duši. Pred vas iznosim meni jedan jako lijep biblijski tekst: 


Jona proðe gradom dan hoda, propovijedajući: "Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena."Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od največega do najmanjega. Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: "Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je èinio. Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?"Bog vidje što su èinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio i ne učini. (JN 3.4-10)


Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: "Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena:

Po Božijem nalogu prorok Jona otiđe upozoriti Ninivljane na skoro uništenje njihovoga grada,neki kažu jako lijepog grada,većina bi vjerovatno odmah rekla ''pa bili su upozoreni'', ali ako se samo jednom iskreno zapitamo, shvatit ćemo da smo i mi mnogo puta bili upozoreni, koliko nas je puta samo naša savijest upozorila, opomenula da se ostavimo grijeha i životnih stranputica? Dosta ljudi ne sluša svoju savijest koja je upravo GLAS BOŽJI i biva uništena duša tog čovjeka. Niniva je bila lijep grad, a koliko smo samo mi ljepši, stvoreni smo na sliku Božju,velikom cijenom otkupljeni,a i dalje svaki od nas ide po svom.

Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od največega do najmanjega. Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo:

Ninivljani povjerovaše, a što je sa nama, što mi čekamo? Svi su pozvani da ostave stari put da se obrate i da vjeruju i najmanji i največi. Na propovijed Jone proroka i sam kralj ustade sa svog prijestolja i sjede u pepeo 40 dana. Korizma je idealna prilika da mi siđemo s naših tronova, uzvišenih postolja naše oholosti, škrtosti, bludnosti, zavisti, lijenosti, srditosti, prežderavanja. Naš život, kormilo životnog broda prepustimo Kristu da on upravlja nama, da mi vršeći njegovu svetu volju,budemo spašeni kao Ninivljani: "Bog vidje što su èinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesrece kojom im bijaše zaprijetio i ne uèini.

Na samom kraju ovog kratkog razmišljanja postavljam isto pitanje kao na početku: Da li je u odricanju od sitnica cijela bit Korizme?

Odgovor je djelimično da, bit korizme jeste u odricanju ali ne onom planskom, ne u odricanju od sitnica, već u odricanju samog sebe, kao sto piše u Evanđelju: A govoraše svima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom (Luka 9,23). Predraga braćo i sestre iskoristimo 40 dana da se odreknemo sebe, da umremo svojim grešnim porivima, neka se pracenje Krista i njegova križa prenese i van Korizme, kroz cijeli život da mi uistinu počnemo živjeti pobožnost Križnog puta. Braćo ne okrećimo se za prolaznim stvarima već svoj pogled usmjerimo Ka Nebesima našoj jedinoj i pravoj domovini, da mi putujuća crkva sretno stignemo kući u Nebesko Kraljevstvo. Neka vam riječi Evandjelja budu misao vodilja ove korizme: Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje (Luka 9.62)"

Želim vam od srca da se kroz Korizmu pripravite i da Krist uskrsne u vama, da istinski doživite radost Uskrsa



Petar Mihael

utorak, 21. veljače 2012.

Čista srijeda


Čista srijeda ili Pepelnica početak je korizme, važnog vremena crkvene godine, koje traje šest tjedana.
Svećenik će u svakoj crkvi, u okvire redovitog bogoslužja, kratkim obredom blagosloviti pepeo na pladnju. A zatim će, u znak ozbiljne želje za pokorom i obraćenjem, najprije sebi, a zatim svakom prisutnom vjerniku posuti po glavi nekoliko trunaka pepela.
Pepeljenje je ovdje vrlo rječita simbolična gesta. Oduvijek posipati se pepelom - i kao izraz i kao čin - znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake. Crkvenim jezikom to je predznak osobne metanoje, obraćenja.

S jedne strane pepeo je prah, blato, zemlja - podsjeća na smrt i prolaznost. "Prah si i u prah ćeš se vratiti!" zapisano je u prvoj svetopisamskoj knjizi, knjizi Postanka.
S druge - pravi pepeo nastaje sagorijevanjem. A sagorijevanje je u drevnom simboličkom govoru postupak čišćenja, dapače oplemenjivanja.
Stoga se vjernik "primanjem pepela" uključuje u korizmeno vrijeme duhovnog (pro)čišćenja. Vlastitog oplemenjivanja! U antikno vrijeme simbolični je govor bio razumljiviji nego danas: u ognju su pokušavali plemenite metale osloboditi od nečistoće. Gledano na to, to je preduskrsno pripravno pokorničko vrijeme - korizma - uporno pa i naporno, ali korisno, spasonosno vrijeme osobnog očišćenja.

Čistom srijedom započinje razdoblje Crkvene godine koje se zove korizma. Obred pepeljenja, iako sveden na simboliku, vrlo je ozbiljan čin. To je početak, ulaz u korizmu. Istog dana slijedi i konkretno djelo pokore: post i nemrs.

Obred pepeljenja je "pod misom", poslije Evanđelja i homilije, usred otajstva euharistijske službe. Svećenik uvodnim riječima poziva prisutne na molitvu, a zatim u ime sabrane zajednice predmoli: "Bože, ti si na poniženje sažaljiv, na obraćenje milostiv. Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo. Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina." - Tad poškropi pepeo blagoslovljenom vodom.
Pepeo je običan, od spaljenog drveta, ili, ako je to moguće, od (palminih, maslinovih ili drugih) grančica koje su bile blagoslovljene prethodne godine na Cvjetnicu. Time se hoće izreći kontinuitet metanoje (obraćenja). Svećenik zatim svakom vjerniku stavlja malo pepela na glavu ili čelo uz poziv: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!" ili drugačijim pozivom: "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti." Prva rečenica je Isusov poziv iz njegova nastupnog, programatskog Govora na gori. Druga je mnogo starija, iz knjige Postanka, s asocijacijom i aluzijom na izgon praroditelja iz raja.

preuzeto sa www.katolici.org

ponedjeljak, 23. siječnja 2012.

NE DOPUSTI DA SE ODIJELIM OD TEBE


Ne dopusti da se odijelim od Tebe
Ruku mi pruži
Vodi me ovim putem punim strepnje
Ne dopusti da se odijelim od Tebe
Jer ja ne mogu sam
Bez ljubavi Tvoje,
Bez oprosta Tvoga
Bez pogleda Tvoga
Da bdije nad koracima mojim
Sve boli i tuge radošću svojom zalijeći
Zagrljajem snažnim strahove ništi
U noćima dugim mir mi podari
Nek srce čisto i bezbrižno sanja
Tvoj dragi osmijeh nek mi ispunjava dane
Nek Te moja duša ljubi sve više i više...
Ne dopusti da se odijelim od Tebe
Ne daj da lutam, da se skrivam
Zidove da gradim
Nego me čvrsto uzmi za ruku
Ljubavlju vječnom pribij uz sebe
I zadrži duboko u svome srcu
I učini da zauvjek ostanem Tvoj.

VLADIMIR FUČEC

petak, 20. siječnja 2012.

Mlakost vjere - Laodiceja današnjice


Modernizacija i globalizacija su jako česti pojmovi koji se pominju u XX, a osobito u XXI stoljeću, za njih bi se moglo reči da su ''ahilova peta'' svakog vjernika, a ta nazovimo je ''bolest'' ima svoje simptome, koji također imaju jako zvučna i poznata imena, a to su desakralizacija i dekristijanizacija. Upravo u ovim terminima je korijen problema koji rađa mlakost vjere. Knjiga Otkrivenja sv. Ivana Apostola na jednom mjestu donosi:
''Ovo govori Amen, svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela, nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba, a ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: Kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš, da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću njemu i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobjedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo. Tko ima uho nek posluša što Duh govori crkvama!'' (Otkrivenje 3, 14-22)

Upravo u ovim redcima se nalazi proročanstvo onoga što će postati kamen spoticanja. Ukoliko pažljivo analiziramo tekst odgovor se sam nameće: Govoriš: Bogat sam, obogatih se ništa mi ne treba, a ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Modernizacija i užurbani tempo života, koji se sam po sebi nameće kao krpelj, tjera nas na misao, ali na kontraproduktivnu misao u kojoj je klica svih grijeha oholost. Govoreći da nam ništa ne treba, da imamo svega, da smo bogati, da sve vidimo, da smo urešeni najljepšim odijelima, je ono što nas iz Očeva krila baca u prašinu, tako život prolazi u prašini dok naša duša VAPI za zagrljajem Očevim. Ako Krista prihvatamo olako, želeći služiti i Bogu i bogatstvu ravnomjerno, hladimo baklju vjere, onu istu baklju, onu krsnu svijeću koja je zasjala u našem srcu, duši, onu svijeću koja je povjerena našim roditeljima, kumu, a na poslijetku i nama samima. Dok krsna svijeća, ova baklja ljubavi i Božje milosti, gori u nama, otkriva nam ono što smo mi usitinu: Goli, slijepi, ubogi, bijedni...

Evo na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću njemu i večerati s njim i on sa mnom!
Isus je kao što sam već napisao, upravo najbitnija baklja našeg života, Svevladar, Kralj, Spasitelj, ali Krist je i đentlmen, koji je strpljiv, koji ponizno čeka da Ga primimo, da On, ulje istinsko, pojača našu baklju. Vjera je dar, dar od Boga, upravo zato sam Bog mora ući u naše srce i ražariti vjeru. Večerati s nekim znači biti blizak s njim, biti obitel, a Krist to nudi upravo svakom koji Ga iskreno traži i radosno otvori.

Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobjedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.
Borba je ono što čeka svakog kršćanina, borba na život i smrt. U toj borbi je nužna i ''oprema''. Naravno, Bog nas nije bacio u borbu bez adekvatne opreme. Najvažniji je štit, a to je prema riječima sv. Pavla Apostola štit vjere: ''Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom, da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za Evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti plamene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite.'' (Efežanima 6, 13-18)
Na kraju borbe zna se pobjednik, a pobjednik je svaki onaj koji se bezrezervno opredijeli za Krista, i stoga Krist mu daje čast svoje pobjede, čast prijestolja Očeva, ali upravo u toj Borbi je važno sačuvati štit, sačuvati vjeru, kao što sv. Pavao govori na jednom mjestu: ''Dobar rat ratovah, trku svrših, vjeru sačuvah.'' (2. Timoteju 4, 7)

Znam tvoja djela, nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.

''Smiluj mi se Bože po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje.
Čisto srce stvori mi Bože
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
Učvrsti me duhom spremnim''
(Psalam 50, 3 i 12-14)

Riječi ovog divnog Psalma su izričaj sve gorčine srca kralja Davida. Nakon grijeha, nek naše srce uvijek moli Božje milosrđe da nas ne ispljune, jer uistinu smo slabi i mlaki. Kriste, tvoji smo, ojačaj nas, rasplamsaj vjeru, učvrsti nas Duhom spremnim, Duhom budnim, da moje srce bude u skladu sa mojim riječima, djelima, da čitav i duhom i tijelom budem svjedokom vjere, da radost spasenja isijava od mene. Bože, daj da budem istinski kršćanin, da se radujem zbog spasenja, zato što sam iz tame pozvan k svjetlu, što ne sjedim u tmini i sjeni smrtnoj.

Revan budi i obrati se!
Dragi brate koji ovo čitaš, draga sestro, uistinu pozvani smo na obraćenje, ali ono istinsko. Sveto i povlašteno vrijeme došašća izmiće, da li smo spremni primiti Krista u naša srca? Susret s Kristom je blizu. Možda će upravo ove noći tvoja duša stati pred Boga, jer Krist nas je pozvao na budnost. Uistinu bih želio da svatko sad kaže: Kriste uđi u moje srce, večeraj sa mnom, pojačaj baklju moje vjere, želim gorjeti za tebe Kriste, ti si sam rekao: Ja sam Put, Istina i Život, vodi me Bože svojim putem, utvrđuj me u svojoj istini i privedi me u život vječni.

Križ tvoj

 
Gledam u križ tvoj ,
a duša mi bije veliki boj
Gledam u muku tvoju ,
i kajem se za gresnost svoju
 
Sjedim u tami grijeha svoga ,
i zazivam tebe Boga.
Oprosti Bože grijehe moje,
ne dopusti da umre dijete tvoje
 
Sjetih se da si prije mnogo vijek,
dao za naše duše lijek,
ispovijed sveta priznanje i pokajanje išće,
da bi postao novo biće
 
Gospa Marija, majka tvoja,
milošću tvojom postade i moja.
Čuvaj majko sveta, ruku moju dok hodam stazom svijeta,
drži me da ne padnem i ne skliznem u ponor.
 
Kriste tvoja pobjeda je tu, vijenac slave čeka
otkucavaju posljednji sati, tvoja me majka prati,
trka se blizi kraju.
Na sebi nosim rane iz duhovnog boja, al' nek bude Kriste slava TVOJA

četvrtak, 19. siječnja 2012.

Molitvena Osmina za Jedinstvo Krscana


18.01.2012 u Sarajevskoj Prvostolnici,je odrzano Ekumensko bogosluzje rijeci.Ovogodisnji moto je:"Svi cemo se izmijeniti pobjedom Gospodina nasega,Gospodina Isusa Krista(1 Kor 15.51-58)

Sluzbu rijeci je predvodio uzoriti Vinko svete Rimske crkve kardinal Puljic,uz prisustvovanje velikog broja svecenika,Propovijedao je arhimandrit Danilo Pavlovic,iguman Manastria Zitomislici,kod Mostara:

HOMILIJA PREUZETA S KTA

Velika mi je čast danas, da mogu govoriti pred Vama, preuzvišeni oče Nadbiskupe, bogoljubivi prezbiteri, redovnici, redovnice i naročito pred vama, braćo i sestre, koji ste sabrani na ovoj molitvi. Obuzima me svešteni tepet jer govorim u katedrali Srca Isusovog, majci Crkve Sarajevske i Vrhbosanske u prestolnom gradu naše domovine. Sabrani smo večeras u Ime Hristovo na ovoj službi riječi da se prosvećujemo jevanđelskom riječi i da govorimo o tako uzvišenoj temi jedinstva hrišćana i jedinstva Crkava, ali iznad svega da ustima i srcem molimo za to jedinstvo. Na ovaj poduhvat podstiče nas zapovjest jevanđelska koju je Hristos uputio svojim učenicima i svim svojim sljedbenicima, dakle nama koji sebe nazivamo hrišćanima. „Zapovjest novu dajem vam, da ljubite jedni druge“ (Jov. 13.34). U Getsimaniji u noć prije svog stradanja, kapajući krvav znoj on moli Oca nebeskog. „Daj oče da oni koje si dao“, očigledno misleći na nas koji sebe nazivamo djecom Božijom, samim tim i djecom Crkve „daj da budu jedno kao i mi ". (Jov. 17.11)
Mi smo uprkos tome razjedinjeni i uporni u nejedinstvu! Od jedanaestog vijeka naglašavamo naše različitosti, inzistiramo na njima i uporno ih njegujemo. Sa druge strane, svi u svojim tradicijama svakodnevno molimo „Za mir i jedinstvo svetih Božjih Crkava“, u evharistijskom kanonu, odmah nakon osvećenja darova vapijemo, „Prekrati razdore među Crkvama ugasi, neprijateljstva među narodima“ (liturgija sv. Vasilija Velikog). U ekumenskim susretima sastaju se poglavari Crkava, sastaju se i čine sve kako bi jedni drugima postali bliski. Stoga i mi večeras skromno ali od sveg srca to isto činimo ovom molitvom i ovom riječju u kojoj želim naglasiti ono što nam je zajedničko.
Razlikujemo se po mnogim činjenicama koje, kako rekoh, naglašavamo, a kao da zaboravljamo da smo sjedinjeni neprocenjivim Božjim darom, a to je Vjera u Vaskrsenje Hristovo i samim tim u vaskrsenje svih ljudi. Kada ispovjedamo svoju Vjeru bez sumnje govorimo kako vjerujemo da će „Hristos ponovo doći da sudi živima i mrtvima, da Njegovom Carstvu neće biti kraja“ i kako vjerujemo u Vaskrsenje mrtvih i život budućega vijeka“. Evo nam zajedničke Vjere!
U današnjem čitanju čuli smo kako sveti Pavle apostol još jasnije objašnjava kako će to biti. „Ujedamput u trenu oka pri posledlednjoj trubi, jer će zatrubiti i mrtvi će vaskrsnuti neraspadljivi a mi ćemo se promijeniti“ (1 Kor 15.52). Možemo li se pohvaliti, braćo i sestre, da živimo ovakvom Vjerom? Ili smo mi Hrišćani jedinstveni u tome da smo se svi ohladnela srca poveli za onim što je postalo trend svijeta i kulture u kojima živimo? Bojim se da ne samo što zaboravljamo Vaskrsenje kao osnovu našeg Vjerovanja, nego negiramo i samo postojanje smrti. O smrti izbjegavamo da govorimo, pokušavamo da je zaobiđemo i kao da se vraćamo u predhrišćansko poimanje ove činjenice.
Drevni filozof Heraklit pokušao je da razreši problem smrti ovim riječima: „Smrt ne postoji, smrt se tiče samo onih koji su umrli. Pošto umrli ne postoje, to znači da i smrt ne postoji. Nikada niko nije doživio smrt“. Možda bi po njegovu uputstvu i mogli sopstvenu smrt da ignorišemo, ali šta je sa smrću bližnjih? Sopstvena smrt možda i nije gubitak, jer ko ne postoji ne može ni da izgubi, ali u smrti bližnjih, voljenih itekako osjećamo nedomjestiv gubitak. I što smo stariji sve nam je duža staza kojom hodimo okružena grobovima voljenih ljudi. Niko neće biti lišen toga da se u svom sopstvenom životu nagleda smrti. Bogati i siromašni, zdravi, bolesni, mladi i stari – jednom riječju svi, jer smrt je univerzalno ljudsko iskustvo. Mi pak shodno kulturi u kojoj živimo, zatvaramo oči i negiramo je, nazivamo je raznim eufizmima ne želeći da prihvatimo činjenicu po kooj je ona naš konačni neprijatelj - a ima li išta strašnije i sablasnije od nebića i nepostojanja?
Otvorimo Bibliju i videćemo da se naša vjera buni protiv smrti od samih početaka. Praotac svih ljudi Abraam prešao je hiljadu i po kilometara tražeći lijek protiv smrti. Vjerovao je da pobjeda nad smrću leži u potomstvu i nije se umirio sve dok mu Bog nije obećao da će imati potomaka „koliko zvijezda na nebu“. Sigurno potomstvo za njega je značilo sigurnu vječnu egzistenciju-pobjedu nad smrću. Kasnije, judejska tradicija je, u susretu sa helenizmom, prihvatila nauku o egzistenciji duše nakon fizičke smrti kao logično rješenje ovoga problema.
Jevanđelje konačno donosi radosnu vijest Hristos je umro i Vaskrsao, sopstvenom smrću je pobjedio smrt i time nama zagarantovao da ćemo Negovom silom i sami pobjediti smrt. Naša Vjera u najdubljem smislu znači pobuna protiv smrti. Zato je nesmijemo ignorisati nego je itekako osjećamo. Istina je da je ne smatramo prirodnom, ona je uljez u našoj prirodi, bolna posljedica Adamovog pada i nasilja nad prirodom. Zato tugujemo i plačemo kad nas smrt rastavi od nekog. Vaskrsenjem pak dobijamo utjehu i ispovjedamo da je naša Vjera kultura života a ne smrti. Život je za nas svetinja zato jer se susrećemo sa smrću.
Dvadeseti vijek kojeg smo sudionici donosi na scenu kulturu koja je suprotna ovakvoj vjeri pa je slobodno možemo nazvati antihrišćanskom. Svjedoci smo ideologije i svjetonazora koji upravo smrt ne doživljavaju ozbiljno što rađa posljedice katastrofalne po sami ljudski život. Smrt je ovdje shvaćena kao potpuno prirodni, biološki fenomen po kome čovjek umire jednako kao i biljke i životinje. Čovjek pak u svom napretku razvija i tu sposobnost da utiče na biološke procese u svijetu: On odvaja korov od žita, vrši selekciju vrsta, ubija štetočine i bolesne i besplodne primjerke, viruse i tome slično. Prihvativši teoriju da je čovjek samo dio svijeta, da su njegovi život i smrt samo biološki, posve prirodni fenomeni, dovodi do toga da i sami ljudi mogu biti opravdana meta bioloških intervencija: u nacističkim fabrikama smrti ljudi su bili ubijani kao štetočine - kao kad vrtlar odvaja korov i spaljuje ga. Eutanazija teških duševnih bolesnika - direktna je posljedica biološke vizije svijeta, koja smrt ne shvata kao „neprijatelja“ već kao puki biološki proces. Masovna hladnokrvna ubistva su tako svedena u istu ravan sa masovnim agronomskim i sanitarnim intervencijama. Ubijaju se nepoželjne grupe ljudi (manjine, bolesni, asocijalni) i sve to prestaje da bude nemoralno je služi zamišljenom napretku društva ili države njihovog blagostanju - takozvanom „Lebensraumu“.
Tako da teorija negiranja smrti odnosno svođenja nje na biološki proces rezultira katastrofalnim posljedicama. Katastrofalnost posljedica ovakvog pogleda na život i smrt rijetko je tko mogao vidjeti i iskusiti kao što su to Poljaci. Ova zemlja postala je teren „topografije smrti“. Najsramnija mjesta čovječanstva, mjesta gotovo metafizičkog zla kao što su Auschwitz i Treblinka, Varšavski geto, nalaze se u ovoj zemlji, ne njenom voljom već voljom nekih neprijatelja. Poljski narod je gledao užasnoj smrti u oči. Svi oni željeznički transporti smrti do blatnjavih „mrtvih domova“ od pečene crvene cigle u hladnoći i izmaglici sjevera, slike su koje su, čini mi se, trajno odredile moral Poljskog naroda i njegov odnos prema životu i smrti. Uz to, pokušaj biološkog uništenja ovoga naroda kroz zločin u Katjinskoj šumi - pokazao je Poljacama da smrt itekako postoji, da se ne može ignorisati, uljepšavati i olako shvaćati, ali i da joj se ne smije predati već je treba pobijediti.
Možda u ovom iskustvu i ovakvoj historiji treba tražiti korijene čuvene privrženosti Poljaka našeg vremena istinskim hrišćanskim vrijednostima. Možda bi i bez tog iskustva narod Henrika Sjenkjejeviča bio u istoj mjeri hrišćanski ali, ne zaboravimo - bazična Jevanđelska poruka i sadržaj hrišćanstva jeste pobjeda nad smrću. Ko smrt ne doživi ozbiljno ne može biti ni ozbiljan hrišćanin. Poljaci su hrišćani jer su se nagledali smrti, i spoznali da je život svetinja. U njihovoj kulturi neće proći biološka vizija svijeta jer je upravo ona u Poljsku donijela smrt. Ne treba da nas čudi što su upravo Poljaci najglasniji protivnici abortusa i eutanazije jer je i jedno i drugo kod njih došlo na demonskim krilima fašizma i drugih ekstremnih ideologija orijentisanih ka društvu, a ne ka čovjeku. Možda u tom iskustvu smrti treba tražiti i objašnjenje toga što su upravo Poljaci oni kojima svijet duguje slobodu od komunističke tiranije. Sa pravom možemo reći da je i ta ideologija, dijelom, sljedbenik biološkog pogleda na svijet. Dok su se u Evropi mnogi pitali: Ima li Boga poslije Auschwitza?, Poljaci su se pitali: Zar nije nakon Auschwitza očigledno da ima Boga?
Primjer Poljske, braćo i sestre, itakako treba poslužiti i nama. Nije li Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj živimo i za nas neponovljiva i od Boga nam darovana domovina nedavno izašla iz sličnog vihora smrti? Vratimo se samo u poslednja dva rata. Koji to od naših naroda koji konstituišu bosansko-hercegovačko društvo ili pak čovjek pojedinac, nije bio u situaciji da se susretne s najstrašnijom smrću? Koliko je kod nas samo logora, stratišta, jama u kojima se odvijalo najsramotnije ponižavate i ubijanje ljudi? Nije li „Lebensraum“ ideja njemačkog fašizma kod nas zadobila hrvatsku, srpsku ili bošnjačku varijantu? Gdje se više nego kod nas čuje tako strašan termin - etničko čišćenje?
Koliko je nestalih za koje možda nikad nećemo saznati u kakvom su užasu susreli smrt. Staza grobova naših voljenih priznajmo, predugačka je i jasno opominje da smrt nije biološki fenomen već itekako uljez i neprijatelj ljudske prirode. No to nam sve govori da ako postoji metafizičko zlo onda mora postojati i metafizičko dobro. I evo nas, istina kroz bolno iskustvo, na točki jedinstva.
U ekumenskom dijalogu, u našem međusobnom odnosu i iskrenoj molitvenoj čežnji za jedinstvo svetih Božijih Crkava potražimo ono što nam je zajedničko. Poslušajmo Pavlov radosni i gotovo izazivački poklič: „Gdje ti je smrti žalac, gdje ti je dakle pobjeda?“ - ovo je radosni uzvik hrišćana svih vremena. Sveti pak Zlatousti pokušava da odgovori i nastavlja istim tonom Vaskrse Hristos i ad se stropošta! Vaskrse Hristos, i padoše demoni. Vaskrse Hristos, i raduju se anđeli! Vaskrse Hrisos, i život živuje! Vaskrse Hristos, i nijednog mrtvog u grobu! Jer Hristos, ustavši iz mrtvih, postade prvina umrlih. (Pashalno slovo, svetog Jovana Zlatoustog).

Nakon Homilije molilo se Apostolsko vjerovanje,a nakon toga je izrecena posvetna molitva a odgovor na molitvu je glasio:"Posalji nas i ici cemo zajedno"

Hvala Gospodinu Isusu,na ovom susretu,i neka nam Gospodin udjeli milost da se ujedinimo,da se ostvari Kristova Volja,a i zapovijedi:"Ljubite se medjusobno kako sam ja ljubio Vas"